Bio je alergičan na penu za
brijanje. Niko osim njega ne moze da pojmi kolike poteškoće to može da izazove.
Prvo, dok su mu ustanovili tačnu dijagnozu, doktori su izmišljali kojekakve
alergije. Dugo su mu pričali da je alergičan na laktozu, te je čitave studije
pio kafu bez mleka. U to vreme nisu postojala ova modifikovana mleka koja ne
sadrže laktozu. Kasnije, kada su uvideli da crvenilo po koži i u beonjačama ne
nestaje, zaključili su da to nije problem. Izredjali su još kojekakve recepte,
zaključke, jedno vreme je pio šaku lekova svakoga dana, i apsolutno ništa od
toga nije pomagalo. Potpuno je bio oronuo, izgubio na kilaži, a izraz na
njegovom licu i taj bezvoljni pogled govorio je da nema više snage da se sa
time bori. Bilo mu je sve jedno. Da ne
pominjem da ženu pored sebe nije imao ko zna koliko dugo, pa su verovatno i
neki hormonalni poremećaji učestvovali u dodatnom nakaženju njegoog lica bubuljicama
i aknama. Iako niko ne bi rekao, jako je vodio računa o ličnoj higijeni. Iako
je svako jutro usajao u 06:00 da bi stigao da se okupa, sredi, počešlja i
obrije, da ne bi kasnio na svoj posao u videoklubu, gde je dolazio čak sat
vremena ranije da obriše prašinu sa polica sa kasetama, dobio je otkaz. Nisu
mogli više da podnosu njegov fizički izgled, njegovu neuhranjenost i jako loš
izgled njegove kože. Prilično je teško
promeniti navike nakon petnaest godina strašno monotonog života. Mesecima nakon
otkaza se i dalje budio u šest i obavljao sve rituale na koje je navikao.
Svakog petka se radovao vikendu, gde bi ubrzo potom uvideo da za njega vikend
više ne postoji. Prijatelji su prestali da ga pozivaju u izlaske, prvo iz sažaljenja
jer su znali da je tanak sa novcem, a drugo i realno, bilo ih je sramota da
stoje pored njega. Ta njegova bolest izgledala je tako loše, kao da će
momentalno preći na vas i sažvakati vas do smrti. Prošlo je skoro godinu ipo
dana kada je odlučio da očisti ormar i baci uniformu iz videokluba. Desetak
ofucanih crveno-žutih majica sa jeftinim znakom kluba, kao i tri, četiri kačketa, završilo
je u kontejnjeru ispred njegove zgrade. Poražavajuce je bilo to što, sutradan
ujutru kada je išao u nabavku, video je svoju uniformu kako i dalje viri iz
kontejnjera, cigani je nisu razgrabili. Čak su i oni znali da je to „od onog sa
onom kožom“. Ne znam šta se tačno desilo toga dana, ali sećam se da je taj dan
bio nešto posebno. Umesto uobičajenog okrajka hleba, sto grama parizera i
jogurta u tetrapaku, kupio je čitiri litre piva. Negde već oko podneva je sišao
po još dva litra, a predveče, recimo oko šest je kupio flašu vodke. Znam da je
satnica previše tačna, ali takvo je ovo naselje, svi sve znaju. Posle toga ga
niko nije video da izlazi iz stana. Sutradan ujutru, takodje ništa, kao ni
popodne, niti čitav naredni dan i tako do kraja nedelje. Neki su već pričali da
je umro, izvršio samoubistvo, i hteli da
zovu policiju, neki su mislili da se preko noći odselio. Nekako sam znao da
nije ništa od toga u pitanju, ali ni ja baš nisam imao neko smisleno objašnjenje.
Nakon nekog vremena, krenule su da stižu neke pošiljke na njegovu adresu. Znači
živ je. Pošiljke su stizale običnom poštom, nikakve tajnovite, već najobicniji
paketi dostavljani žutim kombijem. Ispostavilo se da je maltene svaka pošiljka
bila svežanj knjiga. Raznorazne neke knjige, čini mi se, ali enorman broj
istih. Te pošliljke su toliko često stizale da nisam verovao da neko može toliko
brzo da čita. Taj period trajao je još sigurno godinu dana, nikada za tih godinu
dana nije izlazio napolje. Šta je jeo pojma nemam, verovatno je i hranu nekako
poručivao, a odakle mu novac za sve to i za te silne knjižurine, niko ne zna,
niti sme niti hoce da pita. Svi se prave da ih ne zanima ali znam da ih zanima
jako. Došao je i taj dan kada se on odselio. To se desilo negde pred zoru,
njega navodno niko nije video. Ja sam se probudio tog dana nešto kasnije i
video od pozadi samo par kamiona kako nestaju iza susednih zgrada. Ko zna
koliko je takvih bilo potrebno da se sva ona stara hartija prenese. No dobro,
kao i u talogu svake druge malogradjanštine, govorkalo se o tome još par dana,
i priča je izbledela, kroz par meseci, niko ga više nije pominjao. Možda je tu
i tamo po neko kao komparaciju za ružno uzimao njega za primer, ali i to je u
nekom trenutnu prestalo. Čak sam i ja zaboravio da je taj čovek ikada postojao.
Zapravo, sve do tog popodneva. Sedeo sam u tapaciranoj fotelji koja se klati,
gledao vesti i jeo mlaku večeru, jer mnogo sporo zvaćem pa mi se uvek
prevremeno ohladi. Stotine ljudi na malom ekranu, kao neka publika, šta li su
već, svi nestrpljivo čekaju, vrištali bi ali su suzdržani i mirni, takva su
pravila. Onda se kadar pomera, preko mase na tu veliku zgradu divne fasade,
uvek mi je bilo krivo što nikada nisam odvojio novac da proputujem Italijom.
Kadar nastavlja ka gore, i iz dimnjaka kulja beli gusti dim. Masa kreće da
urla, valjda sada smeju, svi se vesele i grle, odredjeni ovlašćeni novinar ulazi unutra, snima situaciju
unutar Vatikana i tog počasnog novoizabranika, vodju, Papu, kako god da ga
nazivaju, i daljinski upravljač mi ispada iz ruke. Istog momenta sam prepoznao to
lice. Koliko god vremena da je prošlo, ni jednog trena nisam posumnjao da sam u
pravu. Duge crne brade, bez ikakvog traga crvenila, normalnog belog tena, ali
on je. Mada, koliko vidim, i bubuljice su nestale, izgleda da sada ima redovan
seks.